Rad od kuće mnogima je doneo veću slobodu i uštedu vremena, ali i nova pitanja o granicama između posla i privatnog života. Kako izgleda jedan radni dan u remote režimu i sa kakvim se izazovima zaposleni suočavaju kada kancelarija postane deo doma? Kroz lična iskustva i psihološku perspektivu, u narednim redovima istražujemo kako sačuvati produktivnost, motivaciju i osećaj pripadnosti timu na duže staze.
Mladen Janjušević iz kompanije “GoDaddy” donosi nam pogled na jedan njegov radni dan u njegovom domu, pored supruge i dece.
“Jutarnja rutina retko kada se menja, buđenje najkasnije moguće, što bliže početku radnog vremena. Pored toga što volim da spavam, ovo smatram kao veliku prednost rada od kuće jer nema preranog ustajanja kako bi se odvezao na posao”, kaže on.
Dodaje da je zavisnost od kafe još uvek prisutna i to je nešto što prati prvi deo radnog dana.
“Doručak je nešto što se odradi uz posao i uglavnom iskoristim za pregledanje mejlova, čitanje obaveštenja ili novih procedura i eventualno planiranje ukoliko ima potrebe za tim. Prava pauza se čuva za ručak sa porodicom i to je momenat kada je laptop ugašen. Nakon ručka uglavnom imamo timski sastanak, jednom nedeljno, i tu već i polako dolazi kraj radnog vremena”, kaže Janjušević.
Na pitanje šta mu je bilo najteže da savlada kada je prešao na remote, on kaže da je bilo najteže izbalansirati porodicu i rad.
“Pored dekoncentracije tu su uvek ti mali izazovi kada me, na primer, ćerkica zove da se igramo ili da čitamo priče, do toga da me supruga zamoli za neku pomoć. Ne gledam na ovo kao ‘problem’ više kao izazov, jer nekada se priča ili pomoć ne može odbiti, ali kada je potrebno - tu je uvek prostorija koja je moja kancelarija. Tako da bih rekao da sam ovaj ‘problem’ rešio odvojenom prostorijom za rad, ali je i razumevanje i podrška supruge jako bitan faktor”, svedoči Janjušević.
Vrata te prostorije, kancelarije, jeste granica između posla i privatnog života.
“Naravno da je nekad rad iz udobne ugaone u dnevnom boravku super, ali kada postane ‘napeto’, kancelarija je uvek mesto gde mogu naći svoj mir i fokusirati se na posao. Ovde je opet bitna podrška supruge i razgovor sa decom gde im se mora pričati da tata radi od kuće i da mu treba malo prostora i mira”, kaže Janjušević.
Svedoči da se motivacija i produktivnost menjaju tokom vremena i da svako ko kaže suprotno ne govori istinu.
“Mišljenja sam da ovo nema veze sa radom od kuće jer sam iskusio i rad iz kancelarije. Jednostavno smatram da je to normalno, nemam posebnu taktiku kako se borim sa tim, jednostavno, to su normalne oscilacije. Jedino što bih dodao da u ovakvim situacijama znači podrška menadžera ili supervizora ukoliko radite u pravom timu kao što radim ja”, kaže Janjušević.
Njegov lični trik ili mala navika bez koje kvalitetan remote rad ne bi funkcionisao vraća nas na početak razgovora – na kafu.
“Hm, da li bi to nazvao trikom ili ne odlučite vi, ali često kada znam da će dan biti zahtevan što se zadataka i obaveza tiče, znam da odem do omiljenog kafića, sednem u ugao, naručim kafu i posle 2-3 sata sedenja sam sa sobom i kaficom shvatim da sam uradio mnogo više nego što sam zaista planirao”, zaključuje Janjušević.
Psihološkinja u Inspira grupi Bojana Filipović Babić, iz psihološke perspektive, ne smatra da sam rad od kuće nosi neku posebnu beneficiju samo zato što je neko fizički kod kuće.
“Najveća prednost zapravo dolazi iz uštede vremena i energije, pre svega zbog toga što nema svakodnevnog odlaska na posao i povratka kući. To vreme nam ostaje na raspolaganju da ga uložimo u aktivnosti koje su nam lično vrednije, a istovremeno se manje iscrpljujemo”, objašnjava ona.
Sa druge strane, po njenom viđenju, najveći psihološki rizik rada od kuće jeste osećaj usamljenosti i nedostatak socijalne podrške.
“Znamo da je u stresnim situacijama povezanost sa drugim ljudima jedan od ključnih zaštitnih faktora. Kada je reč o poslovnim izazovima, upravo su kolege te koje nas najbolje razumeju. U kancelarijskom okruženju kontakt je neposredniji — lakše je započeti razgovor, postaviti kratko pitanje ili primetiti da je neko preopterećen i da mu je potrebna podrška. Kod rada od kuće ta podrška nije spontana i mora da se traži i jasno komunicira, što mnogima nije prirodno. Zbog toga se češće javlja osećaj izolovanosti”, svedoči Filipović Babić.
Ističe da je dodatni rizik i burnout, posebno ako ne postoje jasne granice između radnog i privatnog vremena.
“Kada nemamo jasan početak i kraj radnog dana i ostajemo stalno dostupni, mentalno opterećenje postaje veće. Naš mozak snažno reaguje na kontekst — lakše se fokusiramo u radnom okruženju, ali nam je i lakše da ‘izađemo’ iz radne uloge kada fizički napustimo kancelariju. Kada se sve dešava u istom prostoru, te granice se brišu, što može biti dodatno iscrpljujuće”, upozorava Filipović Babić.
Naglašava da je jedna od najčešćih grešaka i to što zaposleni ne postave jasne granice između poslovnog i privatnog dela dana, gde radno vreme postaje fleksibilno do te mere da se gubi osećaj početka i kraja radnog dana, a tokom dana se mešaju poslovne i privatne aktivnosti.
“Kada stalno prelazimo sa poslovnih zadataka na kućne obaveze i nazad, naš fokus se neprekidno prekida. To dugoročno dovodi do većeg mentalnog zamora i utiska da smo ceo dan radili, a da nismo bili efikasni. HR može da pomogne kroz jasna očekivanja, edukaciju i podršku zaposlenima u uspostavljanju zdravih radnih rutina — od definisanja radnog vremena i pauza do ohrabrivanja jasnog mentalnog prelaza iz radne u privatnu ulogu”, dodaje ona.
Granica između fleksibilnosti i stalne dostupnosti mora da bude jasno definisana, a naša sagovornica napominje da u tome veliku ulogu imaju poslodavci.
“Važno je da postoji dogovor o tome gde i kada se radni dan završava. Postoje pozicije u kojima je potrebna povremena dostupnost van radnog vremena, ali je ključno da takve situacije budu izuzetak, a ne pravilo”, dodaje ona.
Problem nastaje, po njenom viđenju, kada kraj radnog vremena nije jasan.
“Zato je važno da se o granicama otvoreno razgovara — i sa poslodavcem i sa kolegama. U remote radu, gde ljudi različito organizuju svoj radni dan, neophodno je jasno komunicirati kada smo dostupni, a kada nismo. Dobra praksa je planiranje perioda preklapanja u radnom vremenu tima, kada se zakazuju sastanci, obavlja najvažnija komunikacija, razmena informacija i mentorstvo. Iako to nije uvek moguće, važno je da postoji dogovor o poželjnom modelu”, kaže Filipović Babić.
Kako se posao i privatni život ne bi „slili u jedno“, po njenom viđenju, najvažnije je da se poslovni i privatni život svesno razdvoje i da postoje jasne granice kada jedan završava, a drugi počinje.
“Iako nam je kod rada od kuće sve dostupno, i računar i kućne obaveze, upravo je tu potrebna samoregulacija. Koliko god da je lako da uveče „samo još nešto“ uradimo za posao ili da tokom radnog vremena ubacimo privatne aktivnosti, važno je da se od toga uzdržimo i zadržimo fokus na ulozi u kojoj se trenutno nalazimo”, poručuje Filipović Babić.
Na pitanje kako očuvati osećaj pripadnosti timu i kompaniji kada se kolege viđaju samo preko ekrana, ona svedoči da se u praksi kontinuirani problemi u saradnji značajno smanje ili potpuno nestanu nakon što se tim jednom upozna uživo. Čak i jedan tim bilding uživo može da promeni kvalitet komunikacije i međusobnog razumevanja.
“Kada radimo remote, važno je da u što većoj meri stvaramo uslove za ‘viđanje’, čak i preko ekrana — uključene kamere, jer tada komuniciramo i verbalno i neverbalno, što smanjuje nesporazume. Pored formalnih sastanaka, važno je planirati prostor za neformalne razgovore, upoznavanje i povezivanje, kao i onlajn tim bildinge ili zajedničke aktivnosti. Posebno je važna jasna i direktna komunikacija, jer u remote radu ne možemo da čekamo da neko primeti da nam je potrebna podrška, već je važno da to jasno tražimo i proveravamo da li smo se dobro razumeli”, ističe Filipović Babić.
Na pitanje da li primećuje razliku u produktivnosti i zadovoljstvu između potpuno remote i hibridnog modela rada, ona kaže da je nezahvalno davati direktna poređenja, jer Inspira grupa ima isključivo hibridni model rada.
Ipak, napominje, psihološka istraživanja jasno govore koliko su socijalni odnosi važni za dugoročno blagostanje.
“Knjiga ‘The Good Life’, zasnovana na najdužoj Harvardovoj studiji, pokazuje da su upravo kvalitetni socijalni odnosi ključni faktor zadovoljstva. Istraživanja su pokazala da čak i kada ljudi veruju da im više prija da budu sami, uključivanje u grupu dovodi do većeg zadovoljstva. Zato se postavlja pitanje da li potpuno remote rad, iako kratkoročno može delovati privlačno, predstavlja najbolje rešenje na duži rok. To vidimo i kroz trendove na tržištu rada, gde zaposleni sve više traže sigurnost, stabilnost i pripadnost timu”, kaže Filipović Babić.
Kako se boriti protiv monotonije i osećaja izolacije kod dugotrajnog rada od kuće? Na ovo pitanje ona odgovara primerom koji nam je već ilustrovao i Mladen.
“Važno je da rad od kuće, koliko je moguće, imitira rad u kancelariji — kroz strukturu dana, zakazane sastanke, ali i kratke, neformalne razgovore. Pauza za ručak i izlazak napolje, kao i fizičko kretanje i promena okruženja, imaju veliki uticaj na raspoloženje i energiju”, ističe ova psihološkinja.
Za one koji rade potpuno remote, coworking prostori ili radni habovi takođe mogu biti značajan resurs.
“Iako to nisu ljudi iz iste kompanije, samo prisustvo drugih ljudi i socijalno okruženje mogu pozitivno uticati na mentalno zdravlje i motivaciju”, napominje ona.
Na pitanje kolika je uloga menadžera u kvalitetu remote rada, Filipović Babić poručuje da je vođenje remote timova zahtevnije i traži posebno razvijene liderske veštine. Jer, kako ona to vidi, mnogo toga što se u kancelariji dešava spontano, u remote radu mora da se kreira svesno.
“Od menadžera se očekuje jasna i direktna komunikacija, fokus na ishode rada, razvijene veštine fidbeka i motivisanja, kao i sposobnost svesnog građenja odnosa i timske dinamike.
Očekuje se i da umeju da prate performanse zaposlenih bez fizičke prisutnosti, oslanjajući se na rezultate, a ne na kontrolu procesa”, mišljenja je Filipović Babić.
Za kraj nam donosi njena tri zlatna pravila zdravog remote rada:
Prvo — jasno postavljanje granica između radnog i privatnog vremena.
Drugo — doslednost u primeni tih granica i dnevnog rasporeda.
Treće — proaktivnost, odnosno aktivno obezbeđivanje onoga što nam je potrebno: jasne komunikacije, transparentnosti i socijalne interakcije.
0 komentara