U organizaciji najposećenijeg sajta za zapošljavanje IT kandidata, 19.aprila održan je vebinar pod nazivom “Kap koja prelije čašu - Kada je vreme da se menja posao” na kojem smo razgovarali o uzrocima nezadovoljstva zaposlenih.
Na ovu temu pričali su Marija Milojković, senior software engineer iz kompanije HTEC, Miroslav Kostić, senior full stack developer iz Arbor Education i Anja Balažević, specijalista za regrutaciju i selekciju u kompaniji Infostud. Ulogu moderatora preuzela je Bojana Ćirić sa sajta HelloWorld.rs koja je sa panelistima razgovarala o najčešćim motivima zaposlenih koji prethode promeni posla poput prevelikog obima projekata, kratkih rokova, „izgaranja“, loših međuljudskih odnosa i pokazateljima da je došao trenutak za promenu.
Problemi: Zasićenost poslom i slabe šanše da se napreduje
Razlozi koji zaposlene navode na razmišljanje o promeni posla mahom se odnose na korišćenje istih tehnologija i nedostatak prostora za karijerni razvoj i napredovanje.
- Najčešće se to odnosi na projekte i tehnologije koje su ili zastarele ili jednostavno kandidati žele da uče nešto novo kako bi bili atraktivniji na tržištu. Organizacija firme takođe može da bude razlog za promenu posla. Firme koje nemaju product manager-a ili product owner-a kod nekih developera dovode do razmišljanja o promeni i uređenijim sistemom. U motive ubrajamo i međuljudske odnose i novac, ali oni nisu na vrhu liste razloga zašto bi neko promenio posao - kaže Anja Balažević.
Iskusni IT-jevac Miroslav Kostić, iz prve ruke prenosi svoje iskustvo navodeći presudne razloge zbog kojih je menjao poslove.
- Problem zaposlenih koji duže rade u nekoj firmi vezuje se uglavnom za zasićenost projektom, vrte se iste tehnologije, a nedostaje i šansa da se napreduje u znanju. U mom slučaju, ovi razlozi su bili presudni da nekoliko puta promenim posao. Sledeći faktor je burnout, kada usled prevelikog obima posla zaposleni izgaraju. Neke firme nisu spremne da probaju nešto novo i često im manjka organizacija unutar kompanije. Jednostavno, ne možete da progurate svoje ideje neki duži period, zbog čega se stvara frustracija, a onda ljudi odluče da im je svega dosta ili požele nešto novo - navodi Kostić.
Prošla su vremena da se u firmi ostaje do penzije
S druge strane, Marija Milojković, kao “veteran” u ovoj branši, ističe da su svi razlozi validni za promenu posla ako firma više ne može da izađe u susret potrebama zaposlenih - bilo da je to finansijski, karijerno, lokacijski ili nešto drugo.
- Ne treba se plašiti promene posla niti čekati neki jak razlog da biste to uradili. Odavno su prošla vremena kada su se ljudi zapošljavali i ostajali do penzije u firmi. Sada je to više izuzetak nego pravilo - ističe Milojković.
Ona dodaje da joj novac nikada nije bio presudan razlog za promenu posla.
- Svaka promena firme sa sobom je nosila neki drugi razlog. U dva navrata sam prešla u drugu kompaniju za manje novca. Karijeru sam započela u državnoj firmi i odatle se prebacila u privatni sektor za dvostruko nižu platu, iako su mi svi govorili da je posao u državnom preduzeću “sigurica”. Međutim, ta vrsta “sigurnosti” za mene nije bila odlučujući faktor kada sam menjala posao. Bila sam ambiciozna i željna novih znanja dok je državni posao ipak za nekog ko je na zalasku karijere. Put do novog radnog okruženja trajao je oko godinu dana i tu sam bila zaposlena narednih devet godina. Radili smo Oracle tehnologije, mada je moja želja bila da budem developer i radim u Javi. Nikada nije lako promeniti tehnologiju ali kada mi se ukazala prva prilika ja sam je iskoristila - dodaje Marija.
Kostić se nadovezuje i napominje da je nakon mnogo neuspešnih intervjua bio uporan i do prvog zaposlenja došao posle punih godinu dana:
- Tri meseca kasnije dobijam ponudu da pređem u drugu kompaniju ali sam odustao jer sam ovde imao dobre uslove da se profesionalno razvijam i učim. Međutim, iz ličnih razloga sam se preselio i samim tim prešao da radim za drugu firmu gde sam doduše imao i dvostruko veću platu. Nakon toga sam u još nekoliko navrata promenio posao iz nekoliko razloga - jedna od kompanija je zapala u finansijske probleme a u drugoj je nedostajala bolja poslovna organizacija.
Znanje se uvek isplati
Panelisti su saglasni da je ulaganje u znanje dugoročno isplativo, ali da svako donosi odluke u skladu sa svojim prioritetima.
- Sve zavisi od iskustva koje imate. Ponekad je korisno da promenite nekoliko industrija na početku karijere jer stičete iskustva koja će vam koristiti u bilo kojoj firmi kasnije. Mnogo toga zavisi i od vaše trenutne životne faze. Na primer, ako neko ima porodicu radije traži sigurniji posao - objašnjava Miroslav.
Marija smatra da je najbolja opcija izabrati posao na kojem mogu da se stiču nova znanja koja se kasnije lako unovče.
- Moj savet je da prvih 5-10 godina karijere stremite poslovima gde se možete razvijati i sticati iskustva a finansije će vremenom doći. Mislim da u IT industriji to možete mnogo lakše da uradite nego u bilo kojoj drugoj branši. Već sa 5 godina iskustva ste u poziciji da vas kompanije “vuku za rukav” da pređete kod njih. Firme će ponuditi koliko god mogu, a postoji i opcija freelance projekata na online platformama - tvrdi Milojković.
Komunikacijom do rešenja
Na pitanje da li odmah treba reagovati na uzroke nezadovoljstva i napustiti firmu ili pokušati prevazići probleme, sagovornici su podelili različita iskustva.
- Pod pretpostavkom da ste zadovoljni na poslu a nesporazum je međuljudske prirode, onda se treba udaljiti od tog kolege. Uvek sam za to da prvo treba pokušati prevazići problem. U slučaju prevelikog stresa na poslu, odmah to treba i naglasiti. O svakoj prepreci je potrebno komunicirati i tražiti najbolje rešenje. Ne postoji nijedan razlog da zaposleni sedi i trpi bilo šta - naglašava Marija.
Sa druge strane, Miroslav ništa ne prepušta slučaju i kaže da ima potpuno drugačiju taktiku: - Odmah razmatram sve opcije i krećem na druge intervjue kako bi video gde bih mogao da radim za slučaj da ne mogu ništa da promenim u firmi gde sam zaposlen. Na taj način skraćujem vreme procesa selekcije ako dođem u situaciju da moram da promenim posao. Na svakom razgovoru mogu da saznam do kada moram da se izjasnim o ponudi koju sam dobio i taj period koristim analizirajući promene u trenutnoj kompaniji. Naravno, prvi korak u celom procesu je detaljno istraživanje potencijalnih firmi putem platformi na kojima zaposleni iznose svoja iskustva o organizacijama gde rade ili putem poznanstva kada iz prve ruke možete da saznate kako izgleda rad u nekoj kompaniji. Ako naiđem na više od 20% loših komentara o nekom poslodavcu, tu onda i ne konkurišem - kaže Kostić.
Iz ugla specijaliste za regrutaciju, istaknuto je još korisnih saveta. Sporne situacije treba detaljno sagledati i pre odluke o promeni posla i kroz iskrenu komunikaciju pronaći rešenje.
- Ono što možemo, treba i da pokušamo - bilo da je to razgovor sa kolegom, menadžerom ili zahtev za promenu projekta. To su potencijalno stvari na kojima može da se radi. Ukoliko procenimo da to neće uroditi plodom ili nije vredno našeg truda onda možemo da krenemo u potragu za drugim poslom kao što je Miroslav objasnio - savetuje Anja Balažević.
Vežbajte da kažete „Ne“
S obzirom na dužinu radnog veka, pitali smo učesnike panela na koji način se može izbeći izgaranje na poslu i dugoročno sprečiti osećaj istrošenosti.
- Vaša odgovornost je da ne dođe do izgaranja. Vežbajte da kažete “Ne”, čak iako pritisci dolaze od strane menadžera ili poslodavca. U najgorem slučaju možete dobiti otkaz i potražiti drugi posao. Međutim, većina zaposlenih precenjuje svoje mogućnosti te sami sebe dovedu do burnouta. Kod developera je čest slučaj da pogrešno procenjuju rokove za završetak bilo kog zadatka i tako se nađu u problemu. Niko nije supermen i ne treba da srlja izvršavanje nemogućih taskova. Brinite o sebi jer to neće raditi niko umesto vas, objašnjava Milojković.
Za Miroslava je ovo poznati “teren”. On ističe da se susreo sa ovim problemom navodeći da je u jednom trenutku radio na četiri različita projekta i sve aktivnosti je trebalo da spakuje u jedan radni dan.
- Ok je da to traje jedan kraći period, ali u mom slučaju je to potrajalo šest meseci. Bio sam preopterećen prevelikom količinom informacija i našao sam se u situaciji da više nisam znao šta treba da radim. Suština problema nije toliko u količini posla koji treba uraditi, već u lažnim obećanjima poslodavca u smislu nepoštovanja dogovora ili iznenadnih promena u toku procesa rada - dodaje naš panelista.
Na pitanje kome se treba obratiti za pomoć ako zaposleni oseća ovakav vid pritiska, Anja se slaže sa Marijom i poručuje da nije uvek lako reći “Ne” posebno kada na poslu želimo da se dokažemo.
- U slučaju kada smo već zakoračili u burnout, pored uobičajenih simptoma, dolazimo u situaciju kada iz želje da uradimo mnogo, mi uradimo manje nego što bi zapravo mogli sa umerenim obimom posla. Menadžer je prva stanica kojoj se treba obratiti u cilju smanjenja radnih zadataka, odlaska na kraći odmor ili nekog trećeg zajedničkog rešenja. Korisne su i konsultacije sa HR-om, a ukoliko osetimo da simptomi izgaranja traju duže vreme, preporuka je i odlazak psihologu ili psihoterapeutu u firmi, ili van nje, ako za to ima ogućnosti - predlaže Balažević.
Reagujte na vreme
Praksa pokazuje, a naši panelisti potvrđuju, da postoje mnogobrojni primeri koji oslikavaju win-win ishod u kojem zaposleni ipak ostaju verni kompaniji u kojoj rade.
- Imali smo takvih situacija u okviru Infostuda. Rešavali smo razna pitanja poput promene projekta, tima, tehnologija ili čak pravca u karijeri. Sve je moguće samo zato što je osoba prepoznala svoju potrebu, na vreme iskomunicirala i ostvarila željeni rezultat. A preventivno, ulažemo dodatni napor kako zaposleni ne bi uopšte došli u fazu da im “prekipi” - ističe Anja.
I Kostić je podelio svoje iskustvo navodeći primer koji dobro oslikava tu problematiku.
- Bio sam na korak od prelaska u drugu kompaniju u kojoj je trebalo da imam znatno veću platu i bolje uslove rada. Međutim, situacija se preokrenula jer sam saznao da mi je budući poslodavac odredio projekat koji je nerešiv, a firma u kojoj sam radio mi je ponudila kontra-ponudu - gotovo identičnu onoj koja me je čekala, uz obećanje da će mi redukovati obim posla. Zadovoljan time, odlučio sam da ostanem - priča Miroslav.
Marija dodaje i da većina kompanija daje sve od sebe da zaposlenima izađe u susret ali ima odgovornost i prema biznisu koji treba da opstaje, što nije mala stvar.
- Ali kad već dođete do tog trenutka da ste rešili da odete, to je kraj. Znam puno primera da su IT-jevci na “izlazu” iz kompanija dobijali sve ono što su prethodno tražili, ali bilo je kasno. Jedina nelogičnost u našoj industriji, na globalnom nivou, jeste trend da se znatno više novca izdva za novozaposlene, od onih koji su tu godinama. Živimo u vremenu kada do povišice na tržištu možete lakše doći prelaskom u drugu kompaniju umesto da tu beneficiju ostvarite kod poslodavca gde radite - objašnjava Milojković.
A kad “prekipi”?
Ne može se reći da je sve crno na belo kada je reč o ovoj temi. Varijacije su mnogobrojne jer se suštinski sve svodi na dvosmernu komunikaciju i međuljudske odnose.
- Ukoliko je zaposleni već doneo odluku o promeni posla, a u dobrim je odnosima sa menadžerom ili poslodavcem, treba da ih obavesti da u okvirnom vremenskom intervalu očekuje prelazak u drugu kompaniju. To značajno olakšava posao menadžeru i timu da pronađu i obuče drugog kandidata na vreme. Ovo je idealna ali, verujem, vrlo retka situacija. U praksi, zaposleni najčešće pronađu drugi posao i tek tada obaveste menadžera i HR-a da daju otkaz – navodi Anja.
S druge strane, Marija i Miroslav se ndovezuju da svakako postoje poslodavci koji su raspoloženi za komunikaciju i rešavanje problema, ali da ima i onih koji često posežu za davanjem otkaza i zapošljavanjem novih kandidata. Poučen tim iskustvom, Kostić kaže da uvek treba imati plan B.
Povratne informacije prave ogromnu razliku
Svi panelisti su saglasni da potraga za novim zaposlenjem i odlazak na brojne intervjue izaziva stres koji se može odraziti na efikasnost u obavljanju postojećeg posla. Naročito ako kandidati konkurišu u drugoj branši ili prelaze na novu tehnologiju.
- To je izuzetno kompleksan proces i imate osećaj kao da ste u potrazi za prvim zaposlenjem. U takvoj situaciji, preporuke su zlata vredne - tvrdi Marija dok Miroslav dodaje da je na svakom intervjuu naučio nešto novo, saznao na čemu ostali kandidati rade i šta bi sam mogao da proba.
Kao osoba koja sedi naspram kandidata i vodi proces selekcije, Anja Balažević se trudi da intervjui više budu u formi razgovora, imajući u vidu tremu sa kojom kandidati dolaze.
- Nastojim da omogućim ugodnu atmosferu kako bi imali prijatno iskustvo. Savetovala bih svim kandidatima da zatraže povratne informacije ukoliko su odbijeni na razgovoru. Saznanje šta možete popraviti i kakva su očekivanja od zaposlenog koji pretenduje na poziciju za koju ste konkurisali, može u mnogome da vam znači za odlazak na buduće intervjue.
Snimak vebinara možeš pogledati u nastavku:
1 komentar