Gledam rezultate istraživanja Women in Tech 2025 i uporedo skrolam po LinkedInu, tražeći stručnjakinje pod pojmovima kao što je Software Architect Serbia. Povremeno se pojavi ženski profil, fotografija sa blagim osmehom i jasno istaknutom titulom. I svaki put kada se to desi obradujem se na trenutak, ali odmah zatim pomislim koliko ih je i dalje malo. Brojke to potvrđuju. Prema istraživanju, 60 odsto žena u industriji smatra da se rodna ravnoteža pogoršala u odnosu na prošlu godinu, dok 55,7 odsto vidi negativan uticaj globalnih dešavanja i gašenja programa koji se bave različitošću, jednakošću i inkluzijom.
Sve to ne znači da žene nisu tu, već da nisu dovoljno vidljive.
Leadership gap nije manjak znanja nego manjak poverenja
Istraživanje pokazuje da 58 odsto ispitanica navodi da u njihovim kompanijama postoje žene na najvišim pozicijama, dok 56 odsto prijavljuje žene na rukovodećim mestima srednjeg nivoa. Sa druge strane, 15 odsto njih kaže da ne vidi nijednu ženu u takvim ulogama ili ne zna da li ih ima.
To nije samo jaz u brojkama. To je jaz u poverenju. Ako ne vidiš nekoga na mestu koje priželjkuješ, teže poveruješ da možeš da stigneš tamo.
Još alarmantnije je to što samo 39 odsto ispitanica smatra da tehnološka industrija zaista preduzima dovoljno kako bi unapredila rodnu ravnopravnost. Vlade imaju još gori rezultat od 29 odsto.
Drugim rečima, žene u IT industriji i dalje pretežno napreduju uprkos sistemu, a ne zahvaljujući njemu.
I zato se stalno vrtimo u krug. Govorimo o mentorstvu, ohrabrivanju i ulozi žena u tehnologiji, ali suštinski ne menjamo način na koji se donose odluke o tome ko ima pravo glasa. Dokle god u prostorijama gde se odlučuje o sistemima nema raznolikosti, sistemi će se ponašati kao da drugačije ne može.
Nevidljive prepreke, vidljive posledice
“Mislim da na mali broj žena na vodećim i tehničkim pozicijama u IT-ju najviše utiču društveni i organizacioni faktori, a ne nedostatak sposobnosti ili interesovanja,” kaže Nevena Stajić, arhitekta koja je svoju karijeru gradila od programerke, preko suosnivačice, do tehničke liderke.
“Još uvek postoje stereotipi koji prate devojčice od ranog detinjstva. Često se ne ohrabruju da se bave tehnologijom, pa kasnije imaju manje uzora i mentorki u toj oblasti. U samim kompanijama i dalje postoje nevidljive barijere, od nesvesnih predrasuda do manjka fleksibilnosti, koje otežavaju ženama da napreduju do rukovodećih pozicija.”
Mnogo učesnica istraživanja ističe da se u razgovoru o jednakosti premalo govori o psihološkom teretu. Teretu konstantnog dokazivanja, balansu između porodice i posla, mentalnom zdravlju i osećaju da su njihovi izazovi nevidljivi u zvaničnim strategijama koje bi trebalo da se bave inkluzijom.
Na pitanje šta bi poručila mlađim koleginicama, Nevena odmah odgovara.
“Go for it! Verujte u svoje znanje, gradite mrežu podrške i ne plašite se da tražite prilike. Često čekamo da ‘budemo spremne’ pre nego što se prijavimo za sledeći korak, ali istina je da rast dolazi tek kad zakoračimo u nepoznato. Okružite se ljudima koji vas inspirišu. Mentorima i mentorkama koji su prošli sličan put. Danas ih ima sve više i većina rado deli svoje iskustvo. Ključno je da zajedno nastavimo da rušimo stereotipe i gradimo okruženje u kojem se žene osećaju ravnopravno, podržano i vidljivo u svim slojevima IT industrije.”
To je zapravo srž. Nije stvar u kvotama, panelima niti u “ženskim večerima u IT-ju”. Stvar je u tome da žene ne treba da čekaju poziv, već da same uđu u prostor. A oni koji već sede u tom prostoru treba da pomere stolice da ih bude više.
Ako se vrata ne otvaraju, napravi svoja
Razmišljajući o nevidljivim barijerama, setim se žena koje su odlučile da ne čekaju sistem. Jedna od njih je Tijana Spasić, koja je posle nekoliko godina rada u razvoju softvera osnovala sopstvenu firmu.
“Mislim da je razlog zašto nema toliko žena na najvišim pozicijama u IT sektoru, kao i u ulogama arhitekata, kombinacija više faktora. Tradicionalno, IT je bio muški domen, što je stvorilo kulturološke i društvene barijere koje i dalje utiču na žene u karijeri,” kaže Tijana.
“Često se radi i o manjku uzora i mentorki na višim pozicijama, kao i o sistemskim preprekama u napredovanju. Ipak, u našoj firmi imamo izvanredne žene u razvojnom timu koje pokazuju izuzetnu stručnost i ambiciju da grade karijeru u arhitektonskom pravcu. To pokazuje da kada postoji podrška, prilike i prostor za rast, žene i te kako mogu preuzeti ključne uloge u kreiranju softverske arhitekture i vođenju timova.”
Njene reči deluju kao zaključak svega što brojke govore već godinama. Problem nije u talentu. Problem je u kontekstu. Jer kada postoji podrška, poverenje i prostor za napredak, menja se sve. Menja se tim, menja se kultura i menja se način na koji žene vide sebe u industriji.
U moru statistika, inicijativa i panela o ženama u tehnologiji, lako je zaboraviti da promene ne počinju u tabelama, već u timovima, na sastancima i u razgovorima jedan na jedan. Nevena i Tijana to pokazuju svaka na svoj način. Jedna govori o barijerama koje još postoje, druga o tome kako ih svesno pomera.
Možda suština i nije u tome da brojimo žene na najvišim pozicijama, već da vidimo one koje već danas stvaraju promene.
Da citiram Tijanu: “Kada postoji podrška, prilike i prostor za rast, žene i te kako mogu preuzeti ključne uloge u kreiranju softverske arhitekture i vođenju timova.”
I tu je kraj priče. Ne panel, ne hashtag, ne kvota. Samo prostor. I ljudi koji ga prave širim.
0 komentara